Document Text Contents
Page 2
Pascal
Mercier
Noćni
vlak
za
Lisabon
Page 201
je, „samo dašak, ali ipak.”
- Prevario se. Obojica smo se prevarili.
Poslije, kad smo opet bili u Lisabonu, bavio se pitanjem postoji li i
lojalnost spram sebe samog. Obveza da se ne pobjegne ni pred sobom. Ni u
predodžbi ni u činu. Spremnost da se stane uz vlastiti bok, makar se čovjek
više i ne volio. Rado bi se bio prepjevao i onda pobrinuo da iz te poezije
nastane istina. „Podnosim se samo još kad radim”, rekao je.
O’Kelly je šutio, napetost u njegovu tijelu popustila je, pogled mu se
mutio, a dah mu posta lagan kao u spavača. U tom trenutku nije se moglo
samo tako otići.
Gregorius ustane i stane razgledavati police s knjigama. Jedna cijela
polica puna knjiga o anarhizmu, ruskom, andaluzijskom, katalonskom. Mnogo
knjiga čiji su naslovi sadržavali riječ justiçia. Pa Dostojevski, puno
Dostojevskog. Eça de Queirós, O CRIME DE PADRE AMARO, knjiga koju
je kupio za prvog posjeta antikvarijatu Julija Simõesa. Sigmund Freud.
Biografije pijanista. Stručna literatura. I naposljetku, u jednoj niši, uska
polica sa školskim knjigama iz liceja, od kojih su neke bile stare gotovo
sedamdeset godina. Gregorius izvadi grčku i latinsku gramatiku i stane listati
istrošene stranice s mnoštvom mrlji od tinte. Rječnici, vježbenice. Ciceron,
Livije, Ksenofon, Sotoklo. Biblija, raščitana i obasuta primjedbama.
O’Kelly se probudi, ali kad je počeo govoriti, bilo je kao da se nastavlja
san koji je upravo proživio.
- On mi je kupio ljekarnu. Cijelu ljekarnu na najboljoj lokaciji. Samo
tako. Sreli smo se u kavani i razgovarali o koječemu. Ni riječi o ljekarni. Bio
je tajnovit, prokleto, prijazno tajnovit, nisam poznavao nikoga tko je bolje
ovladao umijećem tajne. To je bio njegov oblik taštine - makar to i ne želio
čuti. Na povratku iznenada je zastao. „Vidiš li ovu ljekarnu?” pitao je.
„Naravno da vidim”, rekao sam, „što s njom?” „Tvoja je”, reče on i pruži mi
svežanj ključeva, „pa oduvijek si želio ljekarnu, sad je imaš.” A onda je
platio i uređenje. I znate što? Uopće mi nije bilo neugodno. Bio sam
BalkanDownload
Page 202
preneražen i u početku sam svakog jutra trljao oči. Katkada bih ga nazvao i
rekao: „Zamisli, stojim u vlastitoj ljekarni.” Onda bi se on nasmijao svojim
laganim, sretnim smijehom, koji je iz godine u godinu bivao sve rjeđi.
Imao je nejasan, kompliciran odnos prema bogatstvu svoje obitelji.
Događalo se da velikim gestama baca novac kroz prozor, za razliku od svog
oca suca, koji si ne bi priuštio ništa. Ali onda bi vidio prosjaka i to bi ga
smelo, uvijek bi bilo isto: „Zašto mu dajem samo nekoliko novčića?” pitao
bi. „Zašto ne svežanj novčanica? Zašto ne svet I zašto bas njemu, a ne i svima
drugima? Pa puka je slučajnost što smo prošli upravo pokraj njega, a ne kraj
nekog drugog prosjaka.
I uopće: Kako si čovjek može kupiti sladoled, a nekoliko koraka dalje
netko mora podnositi to poniženje? Tako to ne ide. Čuješ li: tako to ne ide!”
Jednom je bio tako bijesan zbog te nejasnoće - te proklete, ljepljive
nejasnoće, kako je on to nazivao - da se zaustavio, vratio i prosjaku u šešir
bacio krupnu novčanicu.
O’Kellyjevo lice, koje se od sjećanja opustilo kao kod nekog kod koga je
prestala dugotrajna bol, ponovno se smrači i postane ono staro.
- Kad smo izgubili jedan drugog, najprije sam htio prodati ljekarnu i dati
mu novac. Ali onda sam primijetio: bilo bi to kao da križam sve što je bilo,
dugo, sretno vrijeme našeg prijateljstva. Kao da unatrag trujem našu
negdašnju bliskost i povjerenje. Zadržao sam ljekarnu. A nekoliko dana
nakon te odluke dogodilo se nešto čudno: iznenada, ona je bila mnogo više
moja vlastita ljekarna nego prije. Nisam to shvatio. Ne shvaćam ni danas.
Na rastanku Gregorius mu reče da je u ljekarni ostavio upaljeno svjetlo.
O’Kelly se nasmije.
- To je namjerno. Svjetlo gori uvijek. Uvijek. Puko rasipništvo. Samo da
se osvetim siromaštvu u kojem sam odrastao. Svjetla je bilo samo u jednoj
jedinoj prostoriji, u krevet se odlazilo u mraku. Onih nekoliko centava
džeparca koje sam dobivao, uložio sam u baterije za svjetiljku, uz pomoć
koje sam čitao noću. Knjige sam krao. Knjige ne smiju stajati ništa, mislio
BalkanDownload
Page 402
Ona se nasmije.
- Dosadnjaković po Božjoj milosti!
Nakon nekoliko koraka oboje se okrenu i mahnu jedno drugome.
U subotu Gregorius je proveo mnogo vremena listajući svoje latinske,
grčke i hebrejske knjige. Promatrao je mnoštvo marginalnih bilješki i
promjene koje su se tijekom desetljeća dogodile na njegovu rukopisu. Na
kraju je na stolu ležala mala hrpa knjiga, koje je spremio u kovčeg koji će
ponijeti sa sobom u kliniku. Onda je nazvao Florence i pitao smije li doći u
posjet.
Ona je rodila mrtvo dijete, a prije nekoliko godina operirali su je zbog
raka. Bolest se nije vratila. Radila je kao prevoditeljica. Nije bila ni izdaleka
tako umorna i ugasla kao što je pomislio nedavno, kad ju je gledao kako se
vraća kući.
Pričao joj je o samostanima u Salamanci.
- Tada nisi htio ići - reče ona.
On kimne. Oboje se nasmijaše. O klinici nije rekao ništa. Kad se poslije
približavao Kirhenfeldskom mostu, bilo mu je žao zbog toga.
Jedanput je obišao mračnu gimnaziju. Pritom mu na pamet pade hebrejska
Biblija, koja je umotana u njegov pulover ležala u ladici pisaćeg stola
senhora Cortêsa.
U nedjelju prije podne nazvao je Joãa Eçu. Eça ga zamoli neka mu objasni
što da sad radi cijelo popodne.
- Navečer ću u kliniku - reče Gregorius.
- Ne mora to značiti ništa - reče Eça nakon kratke stanke. - Osim toga,
nitko vas ne može zadržati ondje.
U podne je nazvao Doxiades i pitao ga hoće li doći na šah, a on će ga
poslije odvesti u kliniku.
Nakon prve partije Gregorius upita Grka razmišlja li još uvijek o tome da
BalkanDownload
Page 403
se prestane baviti svojim poslom.
- Da - reče Grk - često razmišljam o tome. Ali možda će proći. Sljedeći
mjesec najprije će otputovati u Solun, nije bio ondje više od deset godina.
Nakon druge partije bilo je vrijeme za polazak.
- Što ako nađu nešto loše? - upita Gregorius. - Nešto zbog čega ću se
izgubiti? Grk ga pogleda. Pogled mu je bio miran i čvrst.
- Imam blok s receptima - reče.
U sumrak šutke su se odvezli do klinike. Život nije ono što živimo, on je
ono što zamišljamo da živimo, napisao je Prado. Doxiades mu pruži ruku.
- Vjerojatno je sve to sasvim bezazleno - reče. - A liječnik je, kao što sam
rekao, najbolji.
Pred ulazom u kliniku Gregorius se okrene i mahne. Onda uđe. Kad su se
vrata zatvorila za njim, počelo je kišiti.
BalkanDownload
Pascal
Mercier
Noćni
vlak
za
Lisabon
Page 201
je, „samo dašak, ali ipak.”
- Prevario se. Obojica smo se prevarili.
Poslije, kad smo opet bili u Lisabonu, bavio se pitanjem postoji li i
lojalnost spram sebe samog. Obveza da se ne pobjegne ni pred sobom. Ni u
predodžbi ni u činu. Spremnost da se stane uz vlastiti bok, makar se čovjek
više i ne volio. Rado bi se bio prepjevao i onda pobrinuo da iz te poezije
nastane istina. „Podnosim se samo još kad radim”, rekao je.
O’Kelly je šutio, napetost u njegovu tijelu popustila je, pogled mu se
mutio, a dah mu posta lagan kao u spavača. U tom trenutku nije se moglo
samo tako otići.
Gregorius ustane i stane razgledavati police s knjigama. Jedna cijela
polica puna knjiga o anarhizmu, ruskom, andaluzijskom, katalonskom. Mnogo
knjiga čiji su naslovi sadržavali riječ justiçia. Pa Dostojevski, puno
Dostojevskog. Eça de Queirós, O CRIME DE PADRE AMARO, knjiga koju
je kupio za prvog posjeta antikvarijatu Julija Simõesa. Sigmund Freud.
Biografije pijanista. Stručna literatura. I naposljetku, u jednoj niši, uska
polica sa školskim knjigama iz liceja, od kojih su neke bile stare gotovo
sedamdeset godina. Gregorius izvadi grčku i latinsku gramatiku i stane listati
istrošene stranice s mnoštvom mrlji od tinte. Rječnici, vježbenice. Ciceron,
Livije, Ksenofon, Sotoklo. Biblija, raščitana i obasuta primjedbama.
O’Kelly se probudi, ali kad je počeo govoriti, bilo je kao da se nastavlja
san koji je upravo proživio.
- On mi je kupio ljekarnu. Cijelu ljekarnu na najboljoj lokaciji. Samo
tako. Sreli smo se u kavani i razgovarali o koječemu. Ni riječi o ljekarni. Bio
je tajnovit, prokleto, prijazno tajnovit, nisam poznavao nikoga tko je bolje
ovladao umijećem tajne. To je bio njegov oblik taštine - makar to i ne želio
čuti. Na povratku iznenada je zastao. „Vidiš li ovu ljekarnu?” pitao je.
„Naravno da vidim”, rekao sam, „što s njom?” „Tvoja je”, reče on i pruži mi
svežanj ključeva, „pa oduvijek si želio ljekarnu, sad je imaš.” A onda je
platio i uređenje. I znate što? Uopće mi nije bilo neugodno. Bio sam
BalkanDownload
Page 202
preneražen i u početku sam svakog jutra trljao oči. Katkada bih ga nazvao i
rekao: „Zamisli, stojim u vlastitoj ljekarni.” Onda bi se on nasmijao svojim
laganim, sretnim smijehom, koji je iz godine u godinu bivao sve rjeđi.
Imao je nejasan, kompliciran odnos prema bogatstvu svoje obitelji.
Događalo se da velikim gestama baca novac kroz prozor, za razliku od svog
oca suca, koji si ne bi priuštio ništa. Ali onda bi vidio prosjaka i to bi ga
smelo, uvijek bi bilo isto: „Zašto mu dajem samo nekoliko novčića?” pitao
bi. „Zašto ne svežanj novčanica? Zašto ne svet I zašto bas njemu, a ne i svima
drugima? Pa puka je slučajnost što smo prošli upravo pokraj njega, a ne kraj
nekog drugog prosjaka.
I uopće: Kako si čovjek može kupiti sladoled, a nekoliko koraka dalje
netko mora podnositi to poniženje? Tako to ne ide. Čuješ li: tako to ne ide!”
Jednom je bio tako bijesan zbog te nejasnoće - te proklete, ljepljive
nejasnoće, kako je on to nazivao - da se zaustavio, vratio i prosjaku u šešir
bacio krupnu novčanicu.
O’Kellyjevo lice, koje se od sjećanja opustilo kao kod nekog kod koga je
prestala dugotrajna bol, ponovno se smrači i postane ono staro.
- Kad smo izgubili jedan drugog, najprije sam htio prodati ljekarnu i dati
mu novac. Ali onda sam primijetio: bilo bi to kao da križam sve što je bilo,
dugo, sretno vrijeme našeg prijateljstva. Kao da unatrag trujem našu
negdašnju bliskost i povjerenje. Zadržao sam ljekarnu. A nekoliko dana
nakon te odluke dogodilo se nešto čudno: iznenada, ona je bila mnogo više
moja vlastita ljekarna nego prije. Nisam to shvatio. Ne shvaćam ni danas.
Na rastanku Gregorius mu reče da je u ljekarni ostavio upaljeno svjetlo.
O’Kelly se nasmije.
- To je namjerno. Svjetlo gori uvijek. Uvijek. Puko rasipništvo. Samo da
se osvetim siromaštvu u kojem sam odrastao. Svjetla je bilo samo u jednoj
jedinoj prostoriji, u krevet se odlazilo u mraku. Onih nekoliko centava
džeparca koje sam dobivao, uložio sam u baterije za svjetiljku, uz pomoć
koje sam čitao noću. Knjige sam krao. Knjige ne smiju stajati ništa, mislio
BalkanDownload
Page 402
Ona se nasmije.
- Dosadnjaković po Božjoj milosti!
Nakon nekoliko koraka oboje se okrenu i mahnu jedno drugome.
U subotu Gregorius je proveo mnogo vremena listajući svoje latinske,
grčke i hebrejske knjige. Promatrao je mnoštvo marginalnih bilješki i
promjene koje su se tijekom desetljeća dogodile na njegovu rukopisu. Na
kraju je na stolu ležala mala hrpa knjiga, koje je spremio u kovčeg koji će
ponijeti sa sobom u kliniku. Onda je nazvao Florence i pitao smije li doći u
posjet.
Ona je rodila mrtvo dijete, a prije nekoliko godina operirali su je zbog
raka. Bolest se nije vratila. Radila je kao prevoditeljica. Nije bila ni izdaleka
tako umorna i ugasla kao što je pomislio nedavno, kad ju je gledao kako se
vraća kući.
Pričao joj je o samostanima u Salamanci.
- Tada nisi htio ići - reče ona.
On kimne. Oboje se nasmijaše. O klinici nije rekao ništa. Kad se poslije
približavao Kirhenfeldskom mostu, bilo mu je žao zbog toga.
Jedanput je obišao mračnu gimnaziju. Pritom mu na pamet pade hebrejska
Biblija, koja je umotana u njegov pulover ležala u ladici pisaćeg stola
senhora Cortêsa.
U nedjelju prije podne nazvao je Joãa Eçu. Eça ga zamoli neka mu objasni
što da sad radi cijelo popodne.
- Navečer ću u kliniku - reče Gregorius.
- Ne mora to značiti ništa - reče Eça nakon kratke stanke. - Osim toga,
nitko vas ne može zadržati ondje.
U podne je nazvao Doxiades i pitao ga hoće li doći na šah, a on će ga
poslije odvesti u kliniku.
Nakon prve partije Gregorius upita Grka razmišlja li još uvijek o tome da
BalkanDownload
Page 403
se prestane baviti svojim poslom.
- Da - reče Grk - često razmišljam o tome. Ali možda će proći. Sljedeći
mjesec najprije će otputovati u Solun, nije bio ondje više od deset godina.
Nakon druge partije bilo je vrijeme za polazak.
- Što ako nađu nešto loše? - upita Gregorius. - Nešto zbog čega ću se
izgubiti? Grk ga pogleda. Pogled mu je bio miran i čvrst.
- Imam blok s receptima - reče.
U sumrak šutke su se odvezli do klinike. Život nije ono što živimo, on je
ono što zamišljamo da živimo, napisao je Prado. Doxiades mu pruži ruku.
- Vjerojatno je sve to sasvim bezazleno - reče. - A liječnik je, kao što sam
rekao, najbolji.
Pred ulazom u kliniku Gregorius se okrene i mahne. Onda uđe. Kad su se
vrata zatvorila za njim, počelo je kišiti.
BalkanDownload
